
Zašto ne otkriti skrivene karnevale u ruralnoj Hrvatskoj - ondje gdje tradicija još uvijek diše.
Jeste li se ikada zapitali kako izgleda karneval u kojem vas domaćin dočeka imenom, natoči vam čašu vina i povede vas za ruku u povorku? Gdje maske nisu kupljene nego naslijeđene, a smijeh se ne proizvodi za publiku, nego za zajednicu?
Dok se veliki karnevali spremaju na pozornice, u selima, zaselcima i podno planina počinje nešto puno starije i dublje, ruralni karnevali kakvi su se živjeli i prije sto godina. Ovdje nema razglasa i protokola, ali ima ljudi, smijeha, zabave i priča koje se prenose s koljena na koljeno.
U ravnicama Slavonije i Baranje karneval počinje tiho, a završava gromoglasno. U selima poput Draža, Gajića i Topolja pojavljuju se Baranjske buše. One su tradicionalne strašne maske od krzna, drveta, rogova te zvona koja odzvanjaju poljima.
Tijekom njihovih povorki, odnosno fašangi, buše tjeraju zimu i prizivaju proljeće, plodnost i sreću. Pjevaju, plešu i izvode razigrane šale, a ludi dani dopuštaju sve nestašluke, čuvajući tradiciju stoljećima.
U središnjoj Hrvatskoj, fašnik je još uvijek velika zajednička šala na račun života. Lažne svadbe, politička satira, improvizirani sudovi, i sve se pretvara u zabavnu priču u kojoj sudjeluju svi.
Svaki prolaznik je glumac, nema publike ni gosta, svi su svoji i postaju dio priče i tradicije. Uz onaj najpoznatiji u Samoboru, karnevali se održavaju u gotovo svakom mjestu.
Istra i Kvarner čuvaju jednu od najsnažnijih slika karnevala, zvončare. U selima Žejane, Mučići, Brgud i Rukavac njihova zvona odzvanjaju šumama i kamenim putovima.
Kad prolaze, ljudi ne zastaju da bi fotografirali nego da bi slušali, jer taj zvuk pripada ovom prostoru jednako kao i kamen i staro drvo. Zvončari hodaju sporo, dostojanstveno, kao da cijelu povijest svojih predaka nose na svojim leđima, a ljudi vjeruju i govore kako su im njihovi dide uvijek ponavljali da bez zvona nema proljeća.
U Gorskom kotaru i Lici karneval nosi lice zime. Maske su prirodne, od krzna, drveta i kože, teške i tihe. U Crnom Lugu, Mrkoplju i oko Ogulina okupljanja počinju uz vatru, dim i toplu rakiju, a priče o starim zimama kakvih više nema polako ispune večer.
Sve djeluje kao da se korača u neko drugo vrijeme, u svijet u kojem se ljudi okupljaju ne zbog programa, već zbog osjećaja da je lakše kad se zima dijeli zajedno.
A u Dalmatinskoj zagori, u krajevima oko Sinja, Trilja i Otoka, živi jedan od najupečatljivijih običaja, Didi s Kamešnice. Visoke ovčje mišine, teška zvona i snažni koraci dida odzvanjaju poljima i brdima.
Uz njih su jenge, nevjeste, svatovi i komične skupine koje pjesmom i šalom pričaju priče o selu i protekloj godini. Stariji će vam reći da se ovim ophodima oduvijek prizivala plodnost, sreća i bolja godina.
Takvi karnevali u Hrvatskoj ne ostavljaju uspomenu na fotografiji nego u srcu. Oni nas podsjećaju da putovanja nisu samo kilometri, nego ljudi koje sretnemo, riječi koje čujemo te osjećaji koje ponesemo sa sobom.
Pa zašto ne krenuti upravo tim putem? Ruralna Hrvatska vas čeka.
Autorica: Nika Jedvaj